Mijenjajući tačke gledišta do određenog pomaka u načinu razmišljanja je korisna svjesnost o particiji spoznajnosti. Nadolaziš tako polako, onako pomalo. Sad si na jednom sagledao iz tog ugla sad si u drugom uglu opet tačka gledišta određuje ti pristup promatranim stvarima a zadubiš se ovdje ondje u sebe ili van sebe ili van okolnosti. Ili u skladu sa prilikama. 

    Nastojiš steći širu sliku kroz mozaik koji je manja motivska jedinica jer integrišući tako sve svoje tačke gledišta umjesto da sagledaš sve ukupno kao saldo sume sumarum teže je. Ovako uspešno fleksibilno stajalište koje ide kao s guza na guz po posljednoj modi ponekad dovodi do pomaka svjesnosti šta je šta i ko smo, šta smo, ali sad znaš da cika-caka je ponekad bolje od hopa-cupa. 

    Cile-mile možda ima prednosti u odnosu na tandara-mandara. Kako se uzme, zbog toga se nužno u FILOZOFIKUMU javlja potrebama da se sredi jedan PRAKTIKUM koji bi povezao cika-caka, hopa-cupa, ili džaili bu, tandara-madara, federo-fenderlo.

    Ponekad je bolje, možda, hopa-cupa nego li tri cika-zaka zavisi sve. Istina je, sve je u nekom odnosu naspram svoje zadanosti, sve ima svoje referentno tijelo, čovjek sagledava i tu tačku iz koje započinje njegov logos.