Ovo je sad novi viši nivo spoznaje. Šesti level šestodimenzionalni level svijesti gdje zaključujemo da je nešto uvijek nešto čak i u ništici. Ništica je opet polazna tačka nečega. Nekog novoga kruga,

možda. Nova nula, ako si kalkulativne prirode. 

Možda ne moraš biti odviše proračunat ili biti nula od čovjeka, ali ovo knjiga je filozofsko djelo i manje ulazi u psihologiju. 

Ali, ako nešto pojmiš onda to definiraš ako si izrekao precizno šta je to nešto onda to je nešto više. 

Nešto više je određenije za razliku od ovoga nešto što može tako gledajući biti bilošta. 

Tako da mi onda ne znamo zapravo šta je šta a šta nije. Ako nije onda ne postoji ili je kao ideja koja tek treba da se ispolji u svom početku.O tome smo pisali ranije.

 

 

Nešto više je dakle specifikacija u odnosu na nešto ništa jer ništa nam se čini skoro pa beznačajnim. 

Ali u ništa je nešto i nešto nosi pomalo ništa. Otkud mi to znamo ni ja sam koji sam toliko zadubljen savjesno u ovu materiju koju obrazlažen ne smijem tvrditi da postoji potpuno ništa. 

Osim ako je neko zaista Niko I Ništa onda stvarno nemam riječi. 

 

 

Nemoj se osjećati odmah kao da nešto si ništavan jer nismo u ništavilu jer nema ni anrahije jer otkada postoji odvajakada a vječno je i postoji beskrajno postoji smisao. U suštini, u biti, jestvo i bivsto te stvari su možda jednostavnije osim kada se pojave viši spoznajni nivo koji je iznad šestodimenzionalnoga levela a tada govorimo o gotovo kosmiskom sjedinjenju sa iskonskim onom idejom koja je samu sebe pomislila.

Dimenzija mišljenja ili paralelne dimenzije kao maločas navedene paralene vremenske zone. 

Može li čovjek biti u isto vrijeme na različitm mjestima, fizički prisutan, kao dokaz samom sebi da postoji svuda po istom principu. Prvo, pricipu su nam koliko sam, iz iskustva shvatio, različiti.

Cijenim kako sam razumio da se svako rukovodi, takoreći, nekim principom, ima hajmoreći stav, i to dolazi iz njegovih uvjerenja. 

Čovjek se unešto uvjeri ili prosto drži to toga ili se pije mu neka priča vode. On je epicentar svoje pažnje kao i fokus skrenuo u drugom pravcu nije on u istoj klasi ili odjeljenju ili odjeljenjskoj zajednici.

Zaista, može se reći da ljudi na istom mjestu u isto vrijeme mogu biti u različitim univerzumima izbjegavajući apsolutno a težeći relativno subjektivnom načinu života. 

Ja sam između ostaloga, osim što pišem filozofska djela u kojima pomjeram granice spoznajnoga, i pjesnik pa tako znam da ljudi subjektivno proživljavaju svijet i da stvaraju vlastite univerzume i da po njima mjere vrijeme.

Vrijeme teče oko tvoje glave kao oko zabodenoga štapa u pijesku prolaznosti a sjena koja te prati i zajedno sa tobom doseže zenit tu je i kad Sunce izlazi a koje svima život daje. A palmino lišće daje ugodan hlad koji u pojedinim trenucima odmora odista djeluje okrepljujuće uz gutljaj vode, recimo.

Pored Sunca i te Vode treba spomenuti još dva elemnta koja su stvorila svijet: Zemlju, i Vjetar u koji na kraju sve ode ili prohuji sa promajom.