1.Ponekad se zanesem pišući jer naviru misli. Imam samo ovih deset prsta u

 ove dvije ruke i da sam brz na tipku kao daktilografkinja opet ne stignem sve.

Svojeručni krasnopis davno otpisan jer ne umijeh pročitati svoju enigmu.

 Shvatio sam da sve što napišem svojeručno olovkom na hartiji

 predsatvlja nerješivu enigmu za mene.

 

2.  Ni sam u ovom času ne znam koliko mi je toga ostalo iza leđa

 kao da mi stoji u potiljku kao, što bi rekao Froyd, podsvijest. Ili neka

 druga tekovina koja je krenula u drugu granu, izlistala kao vlastita

 krošnja ili pupoljak višnjinog stabla, recimo. Recimo, rukavac 

neke rijeke a na delti ostrvo zvano Ada. 

 

3. More misli skoro da je nepregledno a ocean je još i veći. 

I sad mi je jasnije zašto je to poimanje stvari počelo na plaži. Jer tako su talasi dolazili do tebe, umjereno. 

A isto je i u novembru kad je kao kišica kao onako jesenje sipi nije baš kao kad  lije kao iz kabla potop čineći.

4.

Svijest mi je zbunjena uobičajeno. Uobičajeno dnevno rasulo ili

 standardni nervni stres po punom mjesecu ili panika i anksionznost

 negdje na nivou godišnjem srednje srednjih vrijednosti,

 amplitudinalno. 

Beskraj ima tako svoje domete, njegovo otezanje ima svoje rezultate i otvara

 ovdje pitanje dokle doseže beskraj. Čovjek može dogurati daleko, prilčno, i dosta toga pregurati i pogurati, čovjek uistinu izgura i dogura, beskrajno.

 Tako se, barem, ponekad čini. Zaista mogu vam reči pouzdano više od

 staroga Sizifa. 

5.

Sve ima svoje granice, bezgranično. Ali, unutar granica jedina je

 beskrajnost koja oteže. 

Beskrajno otežem u ovom što jesam, tačno je volim jezik u kojem

 jesam, izražavam se lijepo, najbolje kako umijem i znam, ali ne sve

 nazvati svojim oklijevanjem. 

Nije sve ovo neodlučnost iz koje proizilazi, dakle, ovaj produkt.

 Iako, jesam ponekad se pitam kad možda nisam i u u kojim to fazama nisam.

 Jer možda postoje intrevali kada možda je nebitno.