Postoji jako mnogo nejasnih stvari, ja znam, koji dolaze iz puke proizvoljnosti, i posljedica su i naše nedovoljne neisplaniranosti postupka metodičnosti. Ali, ako vjeruješ da početak ima viši cilj da je sebi postavio zadatak viši od samog započinjanja start paketa i da je uzrok svemu, nadamo se dobrom, ljepšem, plemenitijem, onda je početak započinjanje.

 

Često se pitamo, ako nas neko prekine u razgovoru: “Gdje sam ono stao?” Šta sam ono započeo, i događa se da se ne sjetimo i da počnemo nešto sasvim deseto. Nekada usred desetoga i čista mira pređemo raditi petnaesto ili šesnaesto. Nema tu, 6-5. U ovom odjeljku baš govorimo o tom desetom, kad nas i nenamjerno odvuku od započinjanja ili započetosti. Neprekidno naglašavam da dosta toga postoji da je vrlo malo toga izmišljeno da nije sve kod nas filozofa nadmetanje ko će prije izumiti toplu vodu. Nama je dosta da je svijet sačinjen od vatre, vode, zemlje i zraka a da li je voda topla ili hladna to je njeno tečno agregatno eventualno isparavajuće stanje ili ako si se, štosekaže, pretvorio u golu vodu, tačnije oznojio odnosno preznojio. Led je stanje dok u kojem se sven smrzne. Naročito mi pjescnici, i filozofi upravo kroz svoj raskošniji spoznajni svijet pridonosimo otapanju međuljudskih odnosa. Ako se otopi baš sva voda kao rezerve vode na planeti to je pitanje duboko zašlo u ekologiju nije samo filozofsko pitanje ili pitanje navodnjavanja.

 

No iako živim u Novom Sadu, čuvenoj Neoplanti, gradu primarno okrenutoj argikulturi i različitim sortama, vrsti sorti, ja bih ipak razgovor nastavio prije kiseljenja krastavaca ili pripravljanja ajvara ili dimljenoj šunki o onome čemu je primarno posvećeno ovaj FILOZOFOIKUM o praktičnoj strani filozofije, ne samo poniranju u suštinju egzistiranja i stvaranja pojma i definiranju svijeta kako u subjektivnosti tako i ako je moguće objektivnije sagledati globalno široku sliku.

Stoga, ovaj i ovakvi PRAKTIKUMI kao filozofska djela ova moja knjiga i utisaka i sugestija i ekpresija i koja je nadahnuta i koja želi nadahnuti, ako hoćete koja je dovela do određene iskustvenosti koju iznosim kako pred svoje drage sugrađane tako i pred cijeli svijet.

To deseto, rekli smo, ponekad je negdje petnesto-šesnaesto kako ko ima poštapalicu, Ali, mi smo rekli, ne. Nema 6-5 ili tu sad 5-6 jer svako ima uzrečicu kao i svoj omiljeni citat.

 

 

    Mogu govoriti neprestano i uporno, ali mogu govoriti u vjetar i kroz promaju mogu govoriti po epohama, ćaskati eto tako, ili čisto tek, ili tek da bi se nešto reklo. Rekli smo da ima tu uvijek nešto, u tome smo se složili koliko i da ima nešto više ako definiramo, ili baš ništa nema. Osim odvajkada koje je planirano tu od kad ikad. Od kad znam za sebe znam, brate mili i za odvajkada.

 

     Miting zataškava jednostavnost stvari, bode me riječ ravno u poklopac svakom loncu ili je svaka riječ dosada napisana neprevaziđena. Kako sam sebe prevazići a ostati dosljedan u opravdavanju početka priče. Pliće mišljenje je, naime, kraćega intervala, isprekidano dosta, i dosta nebitnim zaista. Meni je stvarno prevažno koliko i bitno da bivstvo u ovom što jesam i u tom ko je šta u tom šta je šta utanačim da se ono stilski i elegantno podudara sa raskošnom duhovnošću koja ne smije ostati ne primjećena.

 

U meditativnim tehnikama jednako ne smiju se zanemariti kako unutarnji tako vanjski čimbmenici. Faktor po kojemu se određujemo esecijalan je.

Megalomanski nikada nisam potencirao svoj neki eventualni max faktor u cijeloj priči. Zahvaljujući svojoj svijesti spoznajnosti savjest mi nije dokazala da prema onome što sam dokučio u mudrosti ne ističem kao u izlogu. Ovo je priča o otezanju beskrajnoga i kako ne može sve ostati nedorečeno ako i ostane onda nekako ipak negdje dužno je ispuniti nas, popuniti nas doskorašnji bitak u još veći dobitak kako na duhovnom planu tako i u pogledu novih tački iz kojih ćemo sagledavati sveukupnost makar idući korak po korak mic po mic flišno tek u ovako malkice.

Projektanti kosmosa nisu odmah sastavili sve mislim da se sve to još izgrađuje na naše oči ali da nije sam sebi svrha tek da bi se začeo, jer rekosmo postojao je diskretno dugo i strpljivo kao ideja a onda izrastao iz sebe u svrsishodnost a mi pokušavamo odrediti čemu zapravo sve ovo ili čemu dobar dio toga ima poslužiti. Egzistencijalizam je uostalom proizvod svih svojih komponenata i disanje je jedno od njih kao i mirnoća u glavi kad misliš da si se ispraznio iz svih misli i mišljenja i ostao lamentirajući kao list na vjetru.

 

    Mijenjajući tačke gledišta do određenog pomaka u načinu razmišljanja je korisna svjesnost o particiji spoznajnosti. Nadolaziš tako polako, onako pomalo. Sad si na jednom sagledao iz tog ugla sad si u drugom uglu opet tačka gledišta određuje ti pristup promatranim stvarima a zadubiš se ovdje ondje u sebe ili van sebe ili van okolnosti. Ili u skladu sa prilikama. 

    Nastojiš steći širu sliku kroz mozaik koji je manja motivska jedinica jer integrišući tako sve svoje tačke gledišta umjesto da sagledaš sve ukupno kao saldo sume sumarum teže je. Ovako uspešno fleksibilno stajalište koje ide kao s guza na guz po posljednoj modi ponekad dovodi do pomaka svjesnosti šta je šta i ko smo, šta smo, ali sad znaš da cika-caka je ponekad bolje od hopa-cupa. 

    Cile-mile možda ima prednosti u odnosu na tandara-mandara. Kako se uzme, zbog toga se nužno u FILOZOFIKUMU javlja potrebama da se sredi jedan PRAKTIKUM koji bi povezao cika-caka, hopa-cupa, ili džaili bu, tandara-madara, federo-fenderlo.

    Ponekad je bolje, možda, hopa-cupa nego li tri cika-zaka zavisi sve. Istina je, sve je u nekom odnosu naspram svoje zadanosti, sve ima svoje referentno tijelo, čovjek sagledava i tu tačku iz koje započinje njegov logos.

 

Rekli smo ako samo promijenimo stajalište ili osnovnu polaznu tačku gledišta mijenjamo, podrazumijevamo, i sagledavanje inače. Vidiš istim očima to je tačno ali sasvim drugim očima to je sad sasvim drugačije od onoga kako si prethodno vidio svojim očima.

 

Pogled na svijet može biti zbunjući možda zato u početku, jer govorimo i o započinju ili začetku stvari, svih stvari, u suštini, u biti, govorili smo o odvajkada koje nam se učinilo da je od pamtivjeka ali to je, kasnije smo došli do razumnoga zaključka samo, kako sama riječ kaže, dokle naše pamčenje seže u vijeke vijekova.

 

Samo značajno zanima čovjeka tako da nasatvljamo dokučivati koliko zapravo doseže beskrajnost je li do čovjekove beskrajne gluposti ili do prevelikog mudrovanja. 

Vizure su jednako važne, osim za određivanje proporionalnosti prilikom slikanja na platnu ili u umjetnosti vajarstva, recimo, ili dok promatraš prirodu važna je vizura. 

Perspektiva uveliko mijenja smisao života jer samo perspektivno je napredno. A što je napredno je i avangardno. Jer to su progresivne snage koje uvijek donose pozitivan rezultat koji osim koristi donosi i sveopću dobit. 

I ti se mijenjaš na bolje kao mjesec ali vrteći se u krug. Sad si mlađak sad si pun svega.

Zato je važno mijenje tačke gledišta. Jer promjena veseli. Sad si pošao spoznavati sa ove tačke gledišta ali ako bi tako daleko išao utopija je da bi ikad sve spoznao. 

Zato mijenjaš položaj i poziciju tačke iz koje sagledavaš misaonost i refleksiju i projekciju i sad je to sasvim drugačije, sastav i oblik variraju i slika je nova predstava.

 

 

Kako bi se to u narodu reklo, perspektiva je užasno važna.

Prvo zbog toga jer ti od toga važni perspektivnost ali i zato što to mijenja tvar.Ne toliko stvari same po sebi koliko materiju za koju opet kažu da ostaje ista samo mijenja oblik da smo svi bez razlike načinjeni od zvijezda. Neko je, doduše veća Zvijezda nego je Superstar, primjerice Mick Jagger je puno puno veća Zvijezda, štaviše Superstar od Bono Voxa koji, realno, je prosječnoga Galaktičkoga sjaja. Jedino što čuveni glazbeni bend Oasis ima svoj super poznat evergreen Supersonic. 

I inače kosmos da mijenja materiju i animateriju u što ne bih ulazio dok prethodno ne utvrdimo, kako je Volter govorio, šta je šta. Jer koga interesira beznačajno nešto kad je to bezveze. Bezveze je ako nemaš pojma s pojmom.

 

 

 

Ovo je sad novi viši nivo spoznaje. Šesti level šestodimenzionalni level svijesti gdje zaključujemo da je nešto uvijek nešto čak i u ništici. Ništica je opet polazna tačka nečega. Nekog novoga kruga,

možda. Nova nula, ako si kalkulativne prirode. 

Možda ne moraš biti odviše proračunat ili biti nula od čovjeka, ali ovo knjiga je filozofsko djelo i manje ulazi u psihologiju. 

Ali, ako nešto pojmiš onda to definiraš ako si izrekao precizno šta je to nešto onda to je nešto više. 

Nešto više je određenije za razliku od ovoga nešto što može tako gledajući biti bilošta. 

Tako da mi onda ne znamo zapravo šta je šta a šta nije. Ako nije onda ne postoji ili je kao ideja koja tek treba da se ispolji u svom početku.O tome smo pisali ranije.

 

 

Nešto više je dakle specifikacija u odnosu na nešto ništa jer ništa nam se čini skoro pa beznačajnim. 

Ali u ništa je nešto i nešto nosi pomalo ništa. Otkud mi to znamo ni ja sam koji sam toliko zadubljen savjesno u ovu materiju koju obrazlažen ne smijem tvrditi da postoji potpuno ništa. 

Osim ako je neko zaista Niko I Ništa onda stvarno nemam riječi. 

 

 

Nemoj se osjećati odmah kao da nešto si ništavan jer nismo u ništavilu jer nema ni anrahije jer otkada postoji odvajakada a vječno je i postoji beskrajno postoji smisao. U suštini, u biti, jestvo i bivsto te stvari su možda jednostavnije osim kada se pojave viši spoznajni nivo koji je iznad šestodimenzionalnoga levela a tada govorimo o gotovo kosmiskom sjedinjenju sa iskonskim onom idejom koja je samu sebe pomislila.

Dimenzija mišljenja ili paralelne dimenzije kao maločas navedene paralene vremenske zone. 

Može li čovjek biti u isto vrijeme na različitm mjestima, fizički prisutan, kao dokaz samom sebi da postoji svuda po istom principu. Prvo, pricipu su nam koliko sam, iz iskustva shvatio, različiti.

Cijenim kako sam razumio da se svako rukovodi, takoreći, nekim principom, ima hajmoreći stav, i to dolazi iz njegovih uvjerenja. 

Čovjek se unešto uvjeri ili prosto drži to toga ili se pije mu neka priča vode. On je epicentar svoje pažnje kao i fokus skrenuo u drugom pravcu nije on u istoj klasi ili odjeljenju ili odjeljenjskoj zajednici.

Zaista, može se reći da ljudi na istom mjestu u isto vrijeme mogu biti u različitim univerzumima izbjegavajući apsolutno a težeći relativno subjektivnom načinu života. 

Ja sam između ostaloga, osim što pišem filozofska djela u kojima pomjeram granice spoznajnoga, i pjesnik pa tako znam da ljudi subjektivno proživljavaju svijet i da stvaraju vlastite univerzume i da po njima mjere vrijeme.

Vrijeme teče oko tvoje glave kao oko zabodenoga štapa u pijesku prolaznosti a sjena koja te prati i zajedno sa tobom doseže zenit tu je i kad Sunce izlazi a koje svima život daje. A palmino lišće daje ugodan hlad koji u pojedinim trenucima odmora odista djeluje okrepljujuće uz gutljaj vode, recimo.

Pored Sunca i te Vode treba spomenuti još dva elemnta koja su stvorila svijet: Zemlju, i Vjetar u koji na kraju sve ode ili prohuji sa promajom.

 

 

Mi smo ušli u Novu godinu 2021 i ovom prilikom želim svima zdravlja i veselja i sve što vam srce poželi. Uspjeha, što se kaže i na osobnom i na poslovnom planu. 

Neko je za godinu bliži okruglo 20-toj 30-toj nekoj su stigle 40-te neko je tačno u 50-tim svojim godinama.

Neko je sad već 61 ili šestesjednogodišnjak klimasku, kasnom pubertetu, štobisereklo, koji je započeo još iz 55 i neke. I bit će u svojim najboljim, možda 60-tim sve dok ne napuni 70-tu, nadajmo se vitalan, čio, i pun elana i poletnogq entuzijazma i optimističnosti neke bio. Nadam se da ima dosta i 80-godišnjaka a i da 90-godišnjaka nije mali broj. 

Doživjet će oni i jubularnu 100-tu. To je životni vijek. Životni je to vijek jednoga čovjeka jedne generacije, Neko se i rodio na prijelazu iz 2020 u 2021 kao i treća dekada 21. stoljeća. To je neki novi glinci neko novo godište. 

Ali, odvajakada je prisutno odpamtivjeka. Nezgrapno je reči odpamtivjeka to znači da pamtimo odvajkada ali zapravo ne možemo to reči, to je uzrečica nema naučnoga uporišta u terminu oduvijek. Nesumljivo, u samom početku nečeg tu ima. U samom početku nešto je bilo.

 Ali, šta je nešto a šta nije ništa ili čak nizašta. Sve u svemu, pred nama je pitanje: „Šta je šta?“ 

 

 Šta je šta, dakle? Sve je u svemu, nesumljivo, sve u svemu u početku bijaše logos, i u logosa bijaše sve. I riječ koju sad predstavljam i evo sam započeo jer tako izgleda počinje. 

Jednom rječju: kroz svoje djelo FILOZOFIKUM  pokušat ćemo sagledati kroz svjetlo istine, i samo ISTINE,  jer je i svjetlost bila u početku. A odvajkada je vječno prisutno, a to smo utvrdili.

U početku je nešto jer možda je bilo ništa. Osim onoga odvajka koje je, kako smo rekli, oduvijek tu i neosporno je. Iz ništa možda je nastalo nešto ali šta, i, na kraju krajeva, čak i ako je beskraj beskraja šta je šta, sve u svemu. 

Nešto je danas, nešto je koliko juče, nešto je sutra. Nešto je ovdje nešto je tamo nešto je tamo-vamo. Nešto nije bilo osim ako nije u oduvijek kao njegov sastavni dio. Sastavni dio je nastavak tako da u ovim razgovorima prelazimo na slijedeći misaoni level.

 

Po prirodi stvari žena je sveobuhvatnost kao da je odvajkada. Ako je odvajkada onda nema početka ni kraja. Jer ako nešto vječito postoji a rekli smo u duhu svetome kao idejnom smislu Idejnoga Stvaratelja onda ako neko može sam sebe da pomišlja i strljivo čeka da se ostvaruje kao virus. Ako gledamo tako svijet nije pandemija života ne mogu se ljudska čelija koja nosi život i virus koji traži domaćina da bi se razmnožio i onda naprosto krenuo dalje poistovjetiti sa ekpanzijom kosmosa i galaksijama i životnom činjenicom nastanka i začetka života. Mi nismo pandemija, humanost ne može biti iste naravi.

 

 

Apsolutno treba razmotriti odvajkada. Nema relativiziranja apsolutnoga jer više puta sam čuo da neko u razgovorima, a ovo je samo razgovor na najvišem nivou, rekao bih povišena svijest i spoznajnost, savjesnost u razmatranju, a kako onda ne bismo pridali značaj i razgovorima međuljudskim, ako su učtivi i sadržajni. I tako sam čuo, milion puta mi potvrđuju apsolutno. Nekada mi priznaju kako sam apsolutno baš upravu. Nema, dakle, relativiziranja kada je apsolut u pitanju jer apsolutno je tako zamišljeno o njemu se ne može dalje polemisati jer je ono potpuno, dakle doseglo je, kako bi rekli neki Nirvanu.

 

Premda Nirvana nije posve odvajkada, ona je postepeno narastanje u sebi i van sebe u svemu tako da si istovremeno potpuno u životnim ciklusima izvan kruga patnje. Štobise reklo, izvan toga si, te glupe priče a unutar si mudrosti, pametne priče koja je povod pisanju jednog ovakvog PRAKTIKUMA jedne vrste FILOZOFIKUMA koju na najbolji način, evo, zajedno sagledavamo.

 

Ipak, ako ćemo od nečega početi to je ono apsolutno oduvijek jer ono je sveobuhvatno. Od samog početka, premda oduvijek i nema početka ni kraja, bijaše oduvijek. Oduvijek je tako bilo i oduvijek tako biva jer je oduvijek najstarije pretpostavljam i najviše onda ima i iskustva u postojanju jer nije od juče. 

 

Ideja o ženskom biću kao takvom stara je kao kosmos. Kosmos je u početku bio veličine materice ili jer to sve objašnjava. Sve je u ženskom rodu i tama i svjetlost jer ta tama i ta svjetlost i danas vode bitku kao što žena sama sa sobom se razračunava na osobit način.

 8.

Samo ne znam kako ne čujemo kad ideja padne nam na pamet a da istog trena ne postanemo idejni tvorci. Ja sam sada idejni tvorac ovoga nema sumnje ja sam ovo osmislio i to je dio moga promišljanja svijeta kao pjesnika koji voli da shvata. Počelo je tako, zapravo, što su mene rijetko, ili nikako shvatali, i vrlo malo su me istinski razumjeli i kada bolje razmislim kada sam se zadubio u svoje misli ušao u bit i sagledao svu suštinu sve principe na kojima se zasniva egzistencijalnost postojanja tek tada sam počeo tražiti i ove odgovore postavljajuće sebi i pitanja u skladu sa interesovanjem za sve živo i neživo. 

Zaista svaki početak mora da ima snagu ideja gotovo revolucionarnu jer takvo je sjeme koje klija. Kao kad sunce izjutra sine punim sjajem osim ako nije oblačno ako baš nije tmuša onako baš da je bezveze i sunce ne može ne može kroz oblake. 

    9.

 

U svakom obliku nekog oblika izrodi se rađanje da bi se nastavilo u trajanju. Moj misaoni pogled i sada luta otkad zagleda preko horizonata. Pa iako su oči organ i čovječja ribica može progledati u pećini ako je puna ideja i u hladnoj vlagi kao vodozemac, ili prahistorijska amfibija. 

 

10. 

Ideja se čini kao da nije ni bila a onda odjednom se čini da je sve vrijeme bila samo da je do mene nije do nje. I da je to moglo početi i ranije da nije možda tvrdoglava ideja kao ovca ili magare nego da se nisam sjetio. Istina događa se da se ne sjetim kad mi žena kaže da uradim neke kućanske poslove, mnogo toga u toku dana čovjek prosto ne sjeti se a treba da upamti jer kažu da mu je sto puta rečeno jedno te isto.

 11.

 

Sve ideje se šire radikalno. Ko nema ideju nema veze s vezom. Ideja traži pojam s pojmom. Održiv pojam je šifra za sebe. Tako pogađaš i tačnu lozinku i postaješ progresivan kao svaka snaga dovoljno moćna da iz nje izbija život. Život je prije tehnološkoga napretka jer je i postojao mnogo ranije. Ali, ko te uči životu? Ili život znaš ionako. Po prirodi. 

FILOZOFIKUM /PRAKTIKUM ZA POČETNIKE/

 

 

7.Možda i ja tek ovdje započinjem svoju stvarnu misaonost ovdje se začinje klica FILOZOFIKUMA kao jednog prikladnog PRIRUČNIKA SPOZNAJNOSTI. Jer je sve dosada, izgleda, sad se to evo vidi, mnogo jasnije, očito je svima, ko dan je i više nego upadljivo da je uvod bio zaista beskrano otegnut. Sad smo najzad započeli spoznajni dio jer smo utvrdili kao prvo da je uvod bio sve vrijeme a to gotovo cijela vječnost dok nismo došli do početka. Možda i beskrajnost seže do poečtka kao i u mjene ako nije stvarno beskrajno beskrajno beskrana. Besbesbesbesbesbeskrajnooooo besbesbesbeskrajno unedogled beskraja beskrajna. 

Ako nešto ne počinje znači li ipak da je u startu istrajno i ne samo istrajno i trajno nego uporno ko ovan ili magare jer tvrdoglavo oklijeva kao beskrajno koja oteže da započne sa početkom svoga trajanja. Ono možda postoji kao neko ništa ali još je niša a treba da je nešto jer je nespoznajno a mi smo misani i svjesni i spoznajemo kao svijet koji biješe u poečtku kad bijaše logos riječ i svjetlost. Ideja negdje leži u ničemu ili nečemu ili čuči ili je tu, kao da znam ne bih ni sam znao to objasniti iako, priznajem pišem, tačno je, filozofsko djelo. 

 

6.Sizif jest bio uporan i dogurao je skoro do vrha skoro do na samo vrh, ali i kako dogura tako mu se skotrlja. Naravno da večina voli da im spadne breme ali ne voli da mu se breme i natovari. Beskraj možda zato i oteže u beskraj, poslovično je možda takav.  

Dobacivanje je opet nešto drugo, to možeš raditi sa strane i onom koji naporno radi, možeš tako da gledaš nekoga ili da dobacuješ kao šmekerski. Dobacuješ se i u različitim igrama dobacive kao što je na moru u pličaku loptom, ili sličnom lopticom ili jastukom ili može i kapa. Šal može, čarapa. Svjetlost ja mislim jako može dobaciti u tami kosmosa možda čak dokle seže beskraj ali nisam bio tamo pa ne znam, ne mogu sa znastvene strane, pouzdano, mjervljivo o tome govoriti.  

  Ima lampi koje svjetle a ulična svjetiljka baca svjetlost u krug. Ja sam po sebi nijedan potencijal ili domet nisam ometao nisam potiskivao nisam odlagao. Oni koji znaju a svi znaju da sam se maksimalno zalagao za uspon kao takav ili da crni leptir sačeka jutro jer svjetlost će doći. Ja sam kao i onda i sada tako mislio i mislit ću i nadalje jer smatram da je tako realno. Trajnost je u svemu i svi mi nastojimo istrajavati kao i trajnost u svom režimu rada. 

Trajnost je u svemu, nju praktično nalazimo svuda samo je nema tamo gdje još nije ništa počelo ili gdje ništa još ne traje. To je logika stvari i pojava. Da bi nešto trajalao treba da započne da ima svoj početak.  

 1.Ponekad se zanesem pišući jer naviru misli. Imam samo ovih deset prsta u

 ove dvije ruke i da sam brz na tipku kao daktilografkinja opet ne stignem sve.

Svojeručni krasnopis davno otpisan jer ne umijeh pročitati svoju enigmu.

 Shvatio sam da sve što napišem svojeručno olovkom na hartiji

 predsatvlja nerješivu enigmu za mene.

 

2.  Ni sam u ovom času ne znam koliko mi je toga ostalo iza leđa

 kao da mi stoji u potiljku kao, što bi rekao Froyd, podsvijest. Ili neka

 druga tekovina koja je krenula u drugu granu, izlistala kao vlastita

 krošnja ili pupoljak višnjinog stabla, recimo. Recimo, rukavac 

neke rijeke a na delti ostrvo zvano Ada. 

 

3. More misli skoro da je nepregledno a ocean je još i veći. 

I sad mi je jasnije zašto je to poimanje stvari počelo na plaži. Jer tako su talasi dolazili do tebe, umjereno. 

A isto je i u novembru kad je kao kišica kao onako jesenje sipi nije baš kao kad  lije kao iz kabla potop čineći.

4.

Svijest mi je zbunjena uobičajeno. Uobičajeno dnevno rasulo ili

 standardni nervni stres po punom mjesecu ili panika i anksionznost

 negdje na nivou godišnjem srednje srednjih vrijednosti,

 amplitudinalno. 

Beskraj ima tako svoje domete, njegovo otezanje ima svoje rezultate i otvara

 ovdje pitanje dokle doseže beskraj. Čovjek može dogurati daleko, prilčno, i dosta toga pregurati i pogurati, čovjek uistinu izgura i dogura, beskrajno.

 Tako se, barem, ponekad čini. Zaista mogu vam reči pouzdano više od

 staroga Sizifa. 

5.

Sve ima svoje granice, bezgranično. Ali, unutar granica jedina je

 beskrajnost koja oteže. 

Beskrajno otežem u ovom što jesam, tačno je volim jezik u kojem

 jesam, izražavam se lijepo, najbolje kako umijem i znam, ali ne sve

 nazvati svojim oklijevanjem. 

Nije sve ovo neodlučnost iz koje proizilazi, dakle, ovaj produkt.

 Iako, jesam ponekad se pitam kad možda nisam i u u kojim to fazama nisam.

 Jer možda postoje intrevali kada možda je nebitno.